Znaš da sam ja uvijek za praktične i business teme. Ali ova nije jedna od tih. Ova je više ovako – motivacijska. Ako to nije tvoja šalica čaja, nema veze, vidimo se na sljedećem postu. Osim toga, nisam ja kriva, krivi su blagdani i sve ove lampice oko mene i inspiracija od koje ne mogu pobjeći.
Danas ti želim odgovoriti na jedno pitanje i podijeliti s tobom jedan savjet. A tekst je dovoljno kratak i sladak, čak i za one koji nisu ljubitelji ovog žanra.
„Zato što imam višak slobodnog vremena.“
To je u zadnja dva mjeseca postao moj odgovor na svaku verziju pitanja: Zašto TeaTime?
Zašto pišeš? Zašto javno iznosiš svoje mišljenje? Koji je cilj?
Kada ljudima kažem da imam višak slobodnog vremena, nasmiju se, kažu da oni „previše rade da bi sve to stigli“ i tako brzo završi razgovor na tu temu. I taj se scenarij ponavlja gotovo svaki put kada mi netko postavi pitanje: Zašto TeaTime?
Najprije ti želim dati pravi odgovor na to pitanje. A onda ćemo se vratiti na komentar o nedostatku vremena.
Zašto TeaTime?
Jer volim stvarati
Pisanje, fotografiranje, snimanje, kreiranje sadržaja… Aktivnosti uz koje mi sati prolete. Volim stvoriti nešto što prije nije postojalo. Da, ovo je sebičan dio odgovora. Jer me TeaTime čini sretnom.
Jer nisam mogla pronaći TeaTime kad sam ga trebala
Osjećala sam se kao faca na zadnjoj godini faksa. I onda sam diplomirala. I osjećala sam se jednako kao kada su me na plivanju, iz grupe u kojoj sam bila najbrža, prebacili u napredniju grupu u kojoj sam bila uvijek zadnja na cilju.
Ogromne mogućnosti, ogromna očekivanja, a odgovora nigdje. Mogu raditi puno sati dnevno, ne spavati tjednima, moja produktivnost je još uvijek u dobroj kondiciji zahvaljujući faksu.
Samo ne znam ŠTO trebam raditi. I u kojem smjeru ići.
Pisanje mi pomaže misliti. A kao posljedicu obično pronađem bolje odgovore nego da sam tjedan dana pričala svakome tko bi se našao sa mnom (zarobljen) u prostoriji da „ne znam što želim od života“.
Sada, gotovo godinu dana kasnije, neki od tih pronađenih odgovora su završili na TeaTimeu. Neki tek budu. Pritom sam saznala da nisam sama. I da su neki od odgovora korisni i drugima. Meni dovoljno.
A ako me pitaš koji je cilj, odgovor uvijek završim pitanjem „Dream big, right?“.
Jer moj je cilj kroz TeaTime pronaći ljude koji žele više. I onda ih podijeliti s tobom. A onda mi je cilj i tebe dovući na čajanku i uvjeriti te da je tvoja priča velika. I da će samo postati još veća.
Okružena sam genijalnim ljudima. A sigurna sam da sam tek upoznala maleni postotak. Iako volim ideju iza „Bolja Hrvatska“, iz nekog razloga uvijek ostanem pod dojmom da su takve priče rijetkost. E pa ja želim da postanu novo normalno. Dream big, right?
I to nas dovodi do savjeta koji bi htjela podijeliti s tobom.
Samo kreni.
Ja sam inženjer i ako mi netko već dijeli savjete, hoću vidjeti brojeve koji stoje iza toga. Zato slijede moji brojevi nakon kratka dva mjeseca. Koje bi stara Tea vjerojatno provela razmišljajući o nazivu bloga i u čekanju tog slavnog i sudbonosnog prvog siječnja.
Prije malo manje od dva mjeseca, točnije, prije samo 57 dana napisala sam prvi post na TeaTimeu. Danas, 17 priča, 1000 čitatelja i 23 „i ja isto“ komentara kasnije, jedna od priča objavljena je i na službenom portalu. „Za pravo.“ Samo 57 dana kasnije.
Lako je reći “samo kreni”. A što ako ne znaš od kuda krenuti ili možda ne znaš što želiš? Tu je priča kao stvorena za tebe. I to je vjerojatno samo prvi nastavak iste.
A ako znaš što želiš, iskoristi idealne uvjete koji će se ponoviti tek za 365 dana i kreni – prvi siječnja, samo za tebe, stiže već ove nedjelje.
Neću ti pričati o novogodišnjim odlukama. Niti o trikovima kako usvojiti novu naviku. Niti ću s tobom podijeliti sate i sate motivacijskih videa (koje sam u jednom trenutku gledala danonoćno).
Jer u konačnici trika nema. I ovaj post zapravo nema nikakvog smisla. Jer iako bi bila jako dobra priča da je na primjer Garyev video označio prijelomni trenutak u nastanku TeaTimea, to bi bilo daleko od istine. Prijelomni trenutak se dogodio tek kad sam postala dovoljno nezadovoljna. I kada je promjena postala prioritet.
I to me vraća na komentar „ja previše radim da bi to sve stigao“. Odnosno, „nemam vremena“. Izgovor koji ja dan danas koristim za neke druge želje i ciljeve. I ponavljat ću ga dok god mi je dovoljno dobro.
Jer kao što Laura kaže u svom odličnom TED govoru, „nemam vremena“ zapravo znači „to nije prioritet“.
Nije put do svakog cilja lagan. Ali prvi korak može biti toliko lagan da ponekad bude i neprimjetan.
U 2017. godini ti želim da napraviš što više prvih koraka. Jer, što si bliže svom cilju, svaki sljedeći je još lakši.
