Početak krize
„Ne planiram na trenutnom poslu ostati duže od 6 mjeseci.“
„Užasava me pomisao na to da za 15 godina radim posao koji trenutno radi moj šef.“
„Kada mi netko krene pričati o povoljnim stambenim kreditima za mlade koje mogu otplatiti do 50-te, dođe mi da bježim glavom bez obzira.“
„Želim da mi netko već jednom kaže u kojem smjeru trebam ići i što trebam raditi da bih uspjela.“
„Što je to uspjeh?“
U zadnje vrijeme na gotovo svakoj kavi s frendovima na ovaj ili onaj način dođemo do jedne od ovih izjava. Ako si se prepoznao u barem jednoj od njih, nastavi čitati jer će ti ova tema sigurno biti zanimljiva. Ali te unaprijed moram upozoriti da još uvijek ne znamo tajnu uspjeha i da ovo sigurno neće biti korisno uloženih 5 minuta. Možda ćeš se jedino osjećati malo bolje jer ćeš znati da nisi jedini. Što je ponekad sve što nam treba…
Čula sam za izraz mid-life crisis ilitiga kriza srednjih godina. Štoviše sama sam ga upotrijebila puno puta, opisujući njime proćelave muškarce u bijesnim automobilima. Ali pojma nisam imala da postoji i quarter life crisis. Prvi put sam saznala za pojam kada sam googleala „kriza identiteta“ i Google mi je sam ponudio quarter life crisis kao odgovor na sve moje probleme.
Inače, ako ikada u Google ukucate „kriza identiteta“, shvatite to kao očiti znak da patite od krize dvadesetih godina. Ili krize srednjih godina. Ili neke druge krize. U svakom slučaju to nije dobar znak. Naime, za krizu dvadesetih godina Wikipedia kaže sljedeće:
Quarter life crisis je period od ranih dvadesetih do početka tridesetih godina u kojem se osoba osjeća nesigurno u vezi svog života, a uzrokovan je stresom koji donosi sam proces odrastanja.
Pod “nesigurno u vezi svog života”, pretpostavljam da su mislili na nesigurnost u vezi životnih planova, izbora posla, partnera i sl. Filmska industrija je očito bila svjesna problema još u 1967. godini kada je snimljen film The Graduate, a problem je s dolaskom naše generacije postao samo izraženiji.
Iako sam bila svjesna da u zadnje vrijeme na kavama sve češće pričamo o „smislu života“ (počelo je sa zadnjom godinom fakulteta, a učestalost je samo rasla s diplomama i 25.-tim rođendanima), zapravo nisam znala dovoljno dobro opisati problem sve dok ga jučer na TEDxZagrebWomen konferenciji genijalna Nada nije savršeno opisala u svom govoru:
„Navršila sam 25, završila faks, našla posao, našla dečka…bila sam sretna, a nisam bila sretna.“
Inače, Nada je moja Miočanka, račica i jedna od onih divnih ljudi koje čim upoznaš, želiš viđati što češće. Ali priču o Nadi ćete tek čuti. I priču o TEDx-u. Vratimo se za sada krizi dvadesetih.
Upozorila sam te odmah na početku da ovo nije post koji će riješiti tvoje probleme. Ali obećala sam ti da se više nećeš osjećati kao „jedini“. Jer eto neka istraživanja kažu da čak troje od četvero 20-godišnjaka prolazi kroz krizu dvadesetih godina. A naizgled je sve savršeno. Konačno imaš prvi posao, možda počinješ živjeti sam, kupuješ prvi auto…život je dobar. A ti si skroz na skroz izgubljen, jer…
…si pod stresom.
Ne znam za tebe, ali ja sam se osjećala kao faca na zadnjoj godini faksa. Odavno sam naučila kako sustav funkcionira i što se od mene očekuje. Znala sam ljude i ljudi su znali mene. Počevši od portira, do tete u menzi, pa sve do profesora, dekana i prodekana. Bila sam mentor mlađima. Osjećala sam se kao netko i nešto.
I onda sam odrasla. I došla u svijet u kojem me tijekom jednosatnog sastanka nitko niti jednom ne pogleda. I u kojem samo ja pišem zapisnike sa sastanka. Jer sam junior. I jer je „lijepo sve to što sam do sada postigla, ali sve je to bila igra, a ovo je sada stvarni svijet“. To je kao kada si najbrži u svojoj grupi na plivanju i onda te odjednom prebace u napredniju grupu u kojoj si uvijek zadnji na cilju.
Kao što sam već dva puta spomenula, rješenje još nije otkriveno, ali meni je bilo super korisno čuti da „neću zauvijek biti junior i da trebam status juniora iskoristiti najbolje što mogu“. Najmanje odgovornosti i najviše prostora za igru i napredak (na ovaj dio s igrom ću se vratiti u nekom od sljedećih postova). Plus inat koji se u meni javi svaki put kada me pitaju „jesam li sigurna da ću to moći sama“.
... te smatraju djetetom.
Ooo da. HBR je nedavno izdao članak i istraživanje o razinama stresa tijekom životnog vijeka. Istraživanje je pokazalo da razina stresa naglo raste u kasnim dvadesetima, a HBR je članku odlučio dati naslov „Why Your Late Twenties Is the Worst Time of Your Life“.
…imaš velika očekivanja.
Ne velika, nego ogromna. Sa svih strana nam govore da bi trebali naći dobar posao, pokrenuti sljedeći Facebook, riskirati, vjenčati se i imati djecu, putovati i vidjeti Svijet, educirati se, kupiti auto, kupiti stan, odseliti se i raditi negdje vani, ulagati u odnose s prijateljima, raditi na sebi… I sve to „završiti“ po mogućnosti do tridesete.
S jedne strane, HBR kaže da je druga polovica dvadesetih najgori period u životu mlade osobe. Gary s druge strane tvrdi da je upravo počelo pet najboljih godina našeg života (video preporučujem, a što se Garya tiče, vratit ću se još na njega). A istina je vjerojatno negdje između.
Neću predlagati rješenja, jer ih (još) nemam. Ali predložit ću nešto drugo. Ne bi li bilo cool dokumentirati sljedećih pet (netko više, netko manje) godina? Ne bi li bilo cool za pet godina sjesti i (detaljno) pogledati unatrag, nasmijati se, biti ponosan na sebe i na točkice koje su se nekako spojile. Sudeći po svemu, moglo bi biti jako zanimljivo…
Ako još uvijek ne znaš što želiš, isprobaj ovaj alat koji bi ti mogao pomoći.
