Skip to content
Prvi radni dan je često korak unazad
Prvi radni dan je često korak unazad
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp

Prvi radni dan je težak. Zapravo, koga zavaravamo, cijeli prvi mjesec je težak. Nakon divnih 5 godina fleksibilnosti postaješ svjestan da ćeš cijeli svoj život, svaki radni dan morati biti u nekoj zgradi, za nekim stolom, od 9 do 5.

Čula sam sve. Od frenda koji je već tijekom prvog tjedna počeo planirati svoj prvi godišnji. Do frendice koja je nakon prvog radnog dana odlučila imati barem petero djece jer je to jedini „odmor“ koji joj preostaje. Nekoliko njih je počelo razmišljati i o otvaranju svoje firme jer onda „neće morati ustajati svako jutro u 7 sati“.

Svatko od nas se na drugačiji način nosi s promjenama.

 

Ja sam imala sreće jer sam u istoj firmi počela raditi još kao student što je taj prijelazni period učinilo malo lakšim. Ali svejedno sam se tijekom prvih par tjedana suočila s krizom identiteta. I pitanjima tko sam ja i što želim.

Svaki početak je izlazak iz comfort zone. Po tome se prvi radni dan ne razlikuje od prvog dana škole ili fakulteta. To smo prošli nekoliko puta u životu i znamo da će nam trebati neko vrijeme da se naviknemo na nove ljude i nove zadatke.

 

Ono što prvo radno iskustvo čini težim od svih prethodnih iskustava je korak unazad.

 

Kada prijeđeš iz osnovne u srednju školu od tebe se odmah prvoga dana traži više. Fakultet je ponovno teži od srednje škole. Pitanja su teža. Ispiti su duži. Projekti su veći. Očekivanja su veća. I to te istovremeno uplaši, ali i motivira.

I onda iz okoline u kojoj misliš da si našao odgovore na sva životna pitanja dođeš na posao. I prvi zadatak koji dobiješ se sastoji od prepisivanja podataka iz jedne tablice u drugu.

 

Tu sad moramo razjasniti da nisu svi bili te sreće. Neki su odmah dobili izazov. I laptop i mobitel. A znam primjere koji su odmah dobili i menadžersku poziciju. Ako si u toj skupini, jako mi je drago zbog tebe. Ali ovaj post je za one druge.

Ako ću biti skroz iskrena, ja sam svoj prvi radni dan odmah provela „na terenu“. Na treningu za velikog klijenta. Što ne znači da ne poznajem „glupe zadatke“.

 

Ispričat ću ti jednu situaciju koje se uvijek sjetim kada netko spomene svoju krizu identiteta, krizu dvadesetih godina ili jednostavno krizu prvog radnog dana. 

Radila sam na jednom projektu. Tim se sastojao od desetak ljudi. Pritom uzmi u obzir da smo svi bili ravnopravni. Dakle, nije to bio jedan od onih klijent – dobavljač odnosa. Svi smo se našli kako bismo zajedno razvijali jedan proizvod.

Naš prvi sastanak. Očigledno sam najmlađa u prostoriji. Odradili smo small talk i vrijeme je da se bacimo na posao. I nato dolazi pitanje: „K., smijem li reći Tei da vodi zapisnik?“

Tea pritom sjedi u toj istoj prostoriji. Tea može pričati u svoje ime. I Tea će vrlo rado voditi zapisnik sastanka.

Razumijem da je to pitanje povrijedilo moj ego. Isto tako donekle razumijem potrebu da s mojim šefom provjeriš imaš li ovlasti u navedenoj situaciji i imam li ja na kraju krajeva vremena ili već imam neki zadatak većeg prioriteta.

Ali mislim da se možemo složiti oko toga da postoje, ako već ne ljepši, onda barem suptilniji načini.

 

Ovo je bila prva, ali ne i zadnja ovakva situacija. Danas na slične situacije odgovaram sa: Hvala na pitanju, vrlo rado ću voditi zapisnik. Jer ponekad nije problem u zapisniku. Niti u prepisivanju podataka iz jedne tablice u drugu.

 

Problem je ponekad samo u komunikaciji.

 

Kažu da kada počneš raditi – odrasteš. Istina. Ali ne toliko zbog težih zadataka, nego zbog ovakvih situacija. Naučiš se zauzeti sam za sebe. Razviješ deblju kožu i tvoj ego očvrsne. A s vremenom postaneš i stariji. I dođu neki novi mladi ljudi koji onda pišu te iste zapisnike.

Ali ako si pročitao ovaj (ili bilo koji drugi) tekst na TeaTimeu onda znaš da ja ne vjerujem u sjedenje i čekanje. Da, s vremenom ćeš samo na temelju svojih godina dobiti i određeni autoritet. Ali ti već sada želiš izvući najbolje iz situacije u kojoj si se zatekao.

 

Ne daju ti odgovorne zadatke

Ne brini, doći će čim ove „glupe“ počneš završavati brže i bolje od očekivanja. Ali ono što je super u ovoj situaciji je što imaš više vremena nego što ćeš ga vjerojatno imati na svim „višim“ pozicijama u istoj firmi. Iskoristi ga. Na edukaciju, učenje, čitanje. Čak i na hobije kojima se sada imaš vremena posvetiti. Iskoristi to vrijeme da “povećaš svoju vrijednost”.

 

Na sastancima te nitko ne doživljava

Ne gledaju te i od tebe se ne očekuje da pričaš. Divno. To znači da si ti vjerojatno jedina osoba u prostoriji koja nije pod stresom. Iskoristi to. Promatraj ljude oko stola. Slušaj ih. Proučavaj odnose. Zapiši fraze koje koriste jer je to najbolji način da upoznaš industriju. Ja sam na početku zapisivala sve „nepoznate“ riječi koje sam onda kasnije googleala i iz toga sam učila. Ako želiš da te shvate ozbiljno, moraš usvojiti njihov vokabular.

 

Nalaziš se na dnu

Ovo je totalni kliše, ali odavde možeš ići samo gore. Meni osobno ništa nije tako motivirajuće kao podcjenjivanje. Uz puno energije i malo inata vrlo brzo ćeš svima dokazati da možeš sam govoriti u svoje ime.

 

Svaki link u ovom postu će te odvesti na TeaTime članak slične tematike. Slobodno istraži što se nudi, a ja se bacam na snimanje nove čajanke.

 

I da, ako i ti imaš priču sa “nisi jedina” zaključkom, podijeli je. 🙂