„Nema prostora za pogreške.“
„Vrlo dobro nije dovoljno dobro za mene.“
„Ili ću pobijediti ili se neću ni natjecati.“
Ja sam perfekcionist. Barem sam se tako definirala sve do jučer, kada sam pročitala niz ozbiljnih psiholoških i psihijatrijskih članaka na temu perfekcionizma i shvatila da postoje puno gori slučajevi od mog. I da se perfekcionizam javlja u više oblika, često i uz neke druge ozbiljne dijagnoze.
Wikipedia kaže sljedeće:
Perfekcionist je osoba koja teži savršenstvu i postavljanju nedostižnih standarda, što često dolazi u kombinaciji sa samokritikom i opterećenošću tuđim mišljenjem.
Da, svaki tekst pročitam najmanje pet puta u potrazi za tipfelerima prije nego što ga objavim. Da, blog sam pokretala više od godinu dana (domenu i hosting sam platila još u 2015.-oj godini). Ali prema svemu što sam u člancima pročitala, vjerujem da još uvijek svoj perfekcionizam držim pod kontrolom. I pokušavam iz njega izvući ono najbolje.
Perfekcionizam balansira na finoj granici između fokusa, predanosti i zadovoljstva s jedne strane i stagnacije, stresa i straha s druge.
Kao i sa svakom bolešću – perfekcionizam postaje problem kada ti počne štetiti ili te ograničavati u rastu, istraživanju i napretku. Jedna od najčešćih karakteristika perfekcionizma je izbjegavanje upuštanja u nove aktivnosti, baš zbog straha od neuspjeha. I to je tužno.
Imaš li ti aktivnost u kojoj se možeš izgubiti satima? Za mene je to pisanje. Što sam tijekom posljednjih šest godina uspjela zaboraviti. I ne bih se toga možda sjetila ni tijekom sljedećih šest godina da nisam uspjela staviti svoj perfekcionizam pod kontrolu. A u tome su mi pomogle sljedeće tri stvari.
Postavi ciljeve i rokove
Ništa nije savršeno. Ili je, ali rijetko. Da se mene pitalo, još uvijek bih birala ime bloga i dizajnirala ikonicu koju vidiš na kartici kada ti je TeaTime otvoren u pregledniku.
Kao što sam spomenula, domenu sam platila još u rujnu 2015. godine. I onda je u rujnu ove godine došao zahtjev za obnovom domene, što se plaća. Otprilike u isto vrijeme sam našla i svoj popis ciljeva za 2015. godinu na kojem je lijepo pisalo: Pokrenuti blog. A ja sam se nalazila u rujnu 2016. godine. Što je značilo da je prošlo gotovo dvije godine od početnog cilja.
Što je bio znak da prestanem čekati na „pravi trenutak“ jer on očito neće doći.
Sljedeća opcija koju perfekcionist ima je odgađati aktivnost što je dulje moguće. Zbog čega sam odlučila čekati lijepi, okrugli, svježi 1. siječnja. I negdje u procesu čekanja sam shvatila da se blog neće sam od sebe pokrenuti ni 1. siječnja ove, niti 1. siječnja sljedeće godine. Umjesto toga zadala sam si rok da do kraja listopada prvi post mora biti “gore”.
A onda sam to podijelila sa svim bliskim ljudima koji su mi u redovitim vremenskim razmacima stvarali grižnju savjesti. I tako je Kriza dvadesetih godina ugledala svjetlo dana 30. listopada (neka uđe u zapisnik – 1 dan prije isteka roka). Ono što me motiviralo da dođemo i do ovog sedmog posta je također vrlo jednostavan cilj – objaviti tri posta tjedno. Svaki ponedjeljak, srijedu i petak kliknuti na publish.
Osim postavljanja jednostavnog cilja (s rokom), jako je važno da to bude cilj na koji možeš utjecati. Ja bih si na primjer mogla kao cilj zadati broj komentara na postu ili broj lajkova na Instagramu – ali to je nešto na što u ovoj fazi ne mogu (ili ne želim) utjecati.
Zato samo pišem i slušam Marie i njen savjet: Hit it, hit that publish button now!
Uskladi očekivanja
Ovaj korak je bio važan. Bez njega ne bih nikada kliknula publish, uz sve rokove, ciljeve i ogromne količine grižnje savjesti. Jer prvi post nikada ne bi bio dovoljno savršen.
Morala sam posjesti samu sebe i obaviti sa sobom „the talk“. Tea, slušaj, taj tvoj prvi post ne mora biti ni zanimljiv, ni pametan, ni duhovit. Od njega se samo očekuje da izađe u svijet. Točka.
Trudim se da svaki post bude bolji od prethodnog i da ti donese nešto korisno. Ali ne očekujem od njega da bude i zanimljiv i pametan i duhovit u jednom. Ni prinčevi na bijelom konju to nisu.
Samo počni
Bez obzira hoćeš li slušati Nike i njihov slogan Just do it ili Marie i njen video Why It’s Smart To Start Small and/or Sucky – samo počni.
U cijelom procesu istraživanja i traženja inspiracije sam se nagledala motivacijskih videa i citata (i zato sada imam cijelu bazu sadržaja koji želim podijeliti s tobom). Ali danas, nakon svih tih videa i citata, Tea Time izgleda isto kao što bi izgledao i prije godinu dana. Usprkos svom tom „istraživanju tržišta“.
Zato za ovaj korak nemam posebnih savjeta ili alata koji ti mogu pomoći. Ovaj korak je samo na tebi. I na meni. Jer veliki broj ciljeva na mom popisu još uvijek čeka svoj red. Samo počni.
Ako te zanima više o ovoj temi ili nisi siguran pronalaziš li se u rečenicama s početka priče, ovdje je članak koji otkriva 11 znakova perfekcionizma. Ujedno je i prvi u seriji od tri članka koji dublje ulaze u samu problematiku.
A sada pitanje za tebe: Kako se ti boriš sa svojim perfekcionizmom?
Želim ti uspješan, produktivan i kreativan ponedjeljak. I držim fige da već danas počneš s tim projektom koji odgađaš mjesecima. Ja ga prva želim vidjeti kada ugleda svjetlo dana!
